Sažetak:Cilj ove knjige jest prikazati u novome svjetlu stvaralaštvo talijanskog autora Artura Grafa koji je živio i djelovao u drugoj polovici 19. stoljeća i na početku 20. stoljeća i to u dijaloškom odnosu s drugim talijanskim književnikom i Grafovim suvremenikom, Luigijem Pirandellom, te u paralelnom iščitavanju tekstova obojice autora uspostaviti novo tumačenje njihova opusa. Kriterij odabira književnog stvaralaštva temelji se prvenstveno na motivu dvojnika i podvostručenja u tekstovima dvojice autora. Komparativna analiza provedena je na nekim novelama jednog i drugog autora, jednom romanu svakog autora i na jednom Pirandellovu spjevu te se pritom uzela u obzir fluidnost žanrova koja omogućuje uspostavljanje intertekstualnih relacija i izvan granica kojima su književni žanrovi određeni. Polazna točka ovome istraživanju jest teorija intertekstualnosti te antropološke i psihoanalitičke studije. U tom pogledu ponajviše je uzeta u obzir Girardova antropološka studija mimetičkog suparništva te se po uzoru na autorovu metodogiju iščitavanja teksta na temelju mimetičkog trokuta i mimetičke želje pokušalo iščitati i interpretirati motiv dvojnika u književnim tekstovima Grafa i Pirandella.
Autorica je u svojoj studiji postavila okvir istraživanja unutar kojeg utvrđuje postojanje intertekstualnih odnosa između književnog opusa jednog i drugog autora, vrstu intertekstualnosti, precizira značaj intertekstualnih tragova Grafova stvaralaštva u Pirandellovu djelu te ih obrazlaže, kako bi na koncu protumačila značenje intertekstualnog utjecaja Pirandellova opusa u Grafovu djelu. Pritom istražuje nazočnost doslovnih citata u proznom stvaralaštvu, nazočnost nepotpunih citata u proznom stvaralaštvu, postojanje pseudocitata i paracitata u književnim tekstovima, stupanj važnosti intertekstualnog poticaja Pirandellova stvaralaštva za Grafovo djelo, utvrđuje tipologiju naslijeđa: podudarnost na tematskom području, podudarnost na strukturalnom području te podudarnost na području fraza i stilema, odnosno jezične podudarnosti. Naposljetku, provedenom komparativnom analizom utvrđuje se kako motiv dvojnika predstavlja osnovnu dodirnu točku među dvojicom autora.
Važnost ove studije prvenstveno je u tome što ona predstavlja dragocjen doprinos proučavanju djela Artura Grafa, pisca koji je hrvatskom čitateljstvu gotovo nepoznat i o kojemu u hrvatskoj znanosti o književnosti nedostaje relevantnih radova kao i u tome što baca novo svjetlo na glasoviti opus Luigija Pirandella.
Knjiga je namijenjena studentima preddiplomskog, diplomskog i poslijediplomskog studija talijanistike, istraživačima u području teorije književnosti i poredbene književnosti ali i široj čitateljskoj publici, odnosno svim ljubiteljima talijanske književnosti.
Bilješka o autorici:
Nikica Mihaljević zaposlena je na Odsjeku za talijanski jezik i književnost Filozofskog fakulteta u Splitu.
Diplomirala je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zadru talijanski jezik i književnost i engleski jezik i književnost.
Pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu magistrirala je književnost.
Pri Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Macerati, Italija, doktorirala je komparativnu književnost. Sudjelovala je na brojnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu. Objavljuje znanstvene radove iz područja teorije i povijesti književnosti te komparativne književnosti, s posebnim naglaskom na talijanskoj književnosti 19. i 20. stoljeća.
Članica je nekoliko domaćih i međunarodnih stručnih udruga.