Poezija, pjesme dobrote prema bližnjemu.
Zbirka pjesama gdje su prvenstveno prisutna sjećanja i uspomene iz mog djetinjstva u selu Betina na otoku Murteru, sred sunčane Dalmacije na plavom Jadranu, u najljepšoj zemlji na cijelom svijetu- Hrvatskoj.

U njima sam nastojao u nekoliko stihova pohraniti sve ono što je ostalo kao uspomena na ljude koji su bili dio tog svijeta, najljepših godina moga života, svijet gledan dječjim očima.
Život kojim su živjeli, što ih je veselilo što žalostilo, čemu su se nadali, što ih je tištilo.
S nekoliko pjesama vraćam se ponovo svojim razmišljanjima o svijetu i njegovim centrima moći ali i s nekoliko ljubavnih pjesama za svoju ženu koja se sve ove godine hrabro nosila sa životom žene jednog pomorca.
Onda su tu pjesme s mojim razmišljanja na svijet i život čovjeka koji pet mjeseci godišnje, zadnjih četrdeset godina, živi i radi na brodu, u zatvorenom prostoru s dvadesetak sličnih duša s kojima dijeli i dobro i zlo.
Knjiga je posvećena mojoj punici Mariji Glavičić Tvrdeić, ženi s krša Južne Dalmacije, ženi ‘prljavog jezika ma zlatnog srca’. Njeni pogledi na svijet oko nas ostali su mi zauvijek kao orijentiri na bespućima mojih lutanja svijetom. Bila je božji stvor koji je živio svoj život za druge.

Slavimir Kapov Mićo
Došao na ovaj svijet u šibenskom rodilištu 24.3.1946. u rano popodne. Svoje djetinjstvo proveo u Betini. Krajem ljeta 1957. g. njegova obitelj se odselila u Šibenik, gdje pohađa nastavu u Osnovnoj školi u zgradi šibenskog Sjemeništa. 1963. g. đak je Pomorske Škole u Malom Lošinju. 1963. g. pohađa Pomorsku Školu u Bakru, strojarski smjer. Nakon završenog školovanja na Višoj Pomorskoj Školi u Rijeci 1971. g. sve do današnjih dana plovi svim morima svijeta, zadnjih tridesetak godina u činu upravitelja stroja. Prve stihove napisao je na M/T ‘Orion Trader’, prolaskom ovog broda kroz tjesnac Singapura 2. siječnja 2002., na putu za luku Chiba u Japanu.