Sažetak:

Rane pjesme (1913–1917) (izbor)
Pobožna pjesma
Veče ljubavi
Zvona
Le clair du lune
Radost tišine
Blagoslov žita
Innocentia
Plavokosi suton
Hosana
Blagoslov
Pjesma jeseni

Slobodni stihovi (rujan 1917 – ožujak 1920) (izbor)
Ogledalo
Molitva
Žuta sjenka
Bakterije
20 godina
Bog i moje tijelo
Pjesma čovjeka s tajnom
Bog i gradsko popodne
Posljednja pjesma
Pjesma pjesnika

Preobraženja (1920.) (izbor)
Pjesnici
Moja preobraženja
Mladić
Molitva na putu
Bolesnik
Mučenik
Mati
Podne i bolesnik
Žene s jednim srcem
Teški zrak
Bog mučitelj
Molitva za preobraženje
Pobjednici na livadi
Put
Otkupljenje
Opomena
Budući

Pjesme (ljeto 1920 – svibanj 1925) – Pjesme o tijelu (izbor)
Post scriptum
Pogled siromaha
Okna na kućama siromaha
Veliki ubijač
Umorstvo djeteta
Žene pred uredima
Raspeće
Marija
Materinstvo
Siromasi koji jedu od podne do podne
Svirač ili preobraženje glasova
Smrt
Bog moga djetinjstva
(Mi smo se sreli na zvijezdi….)
Zakonodavci
Nađeni Bog

Priredio Vlado Pandžić.

KRONOLOŠKI PREGLED ŽIVOTA I KNJIŽEVNOG RADA ANTUNA BRANKA ŠIMIĆA

1898.
Rođen je 18. studenoga u Drinovcima, tada najvećem mjestu u zapadnoj Hercegovini. Drugorođeno je dijete od devetero koliko su ih imali njegovi roditelji Martin Šimić i Vida rođ. Tomas. Ime Antun dobio je na krštenju u velebnoj crkvi Sv. Mihovila, nakon Katedrale u Sarajevu tada najvećoj i najljepšoj crkvi u Bosni i Hercegovini, koju je 1895. sagradio  Drinovčanin, mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup fra Paškal Buconjić, zvani “Hrvatski Leonida”, čija je majka Vida rođ. Šimić, tetka Martina Šimića koji je bio vrlo ugledan, poduzetan i bogat čovjek. Budući da mu je prvo dijete umrlo brzo nakon rođenja, prigodom Antunova krštenja (prema zavjetu Sv. Antunu) darovao je novosagrađenoj crkvi veliki oltarski kip Sv. Antuna.

1899-1905.
U obitelji su ga zvali Ante. Bio je slabašno dijete. Imao je vrlo slab tek, pa su roditelji mislili da neće doživjeti školsku dob. Prohodao je prije prvoga rođendana. Bio je uvijek nasmiješen, nemiran, vrlo brz i spretan u dječjim igrama. Progovorio je kasno: nakon što je napunio dvije godine. U četvrtoj godini postao je neobično pričljiv. Pamtio je i ponavljao sve što se u njegovoj blizini govorilo. Mali veseljak postao je obiteljski miljenik, a njegov otac strogo je opominjao da ga ne smiju razmaziti. Zasmijavao je goste oponašanjem njihova govora, posebice sarajevskih Židova i austrijskih inženjera i tehničara. Učitelj ga je naučio čitati u šestoj godini. Kao šestogodišnjak naučio je i pisati sva latinična slova, ali nije volio vježbanje krasopisa.

1906.
Od siječnja do lipnja prema učiteljevu odobrenju dolazio je svakodnevno u školu (u najbližem susjedstvu) koja je konačno sagrađena i potpuno uređena 1903.
U rujnu je pošao u prvi razred pučke škole. Brzo je potvrđeno što je i prije zamijećeno: vrlo je darovit i iznimno znatiželjan dječak.

1907-1909.
Izvrstan je učenik. Pomagao je drugim učenicima u učenju. Siromašnim učenicima donosio je hranu. Potajno je prosjake darivao žitom. Kao učenik trećega i četvrtog razreda zapisivao je priče koje je čuo od školskih prijatelja.

1910.
U rujnu je pošao u prvi razred Franjevačke gimnazije na Širokom Brijegu. Želio je postati franjevac. Stanovao je u Franjevačkom sjemeništu. Iz većine predmeta imao je tada najbolju ocjenu – vrlo dobar. Vladanje mu nije bilo najbolje u prvom razredu gimnazije: dobro. U glavnom imeniku je i bilješka o njegovu izgledu: “Liep.”

1911.
U rujnu je upisao drugi razred gimnazije. Zamijećena je njegova ljubav prema književnosti. Čitao je sve što je mogao dobiti u gimnazijskoj knjižnici, posebice pjesme. Svira flautu.

1912.
Pošao je u rujnu u treći razred gimnazije, a rukopisi njegovih pjesama kružili su od jednoga do drugoga gimnazijalca. Izazivao je “čuđenje”, a na njega je ponajviše bio ponosan i poticao ga na pisanje – šest godina stariji gimnazijalac, daljnji mu rođak i najbolji prijatelj Ilija Glavota. Znali su za pjesme trinaestogodišnjeg Antuna Šimića i neki njegovi profesori. Bili su sigurni da ima “dara za pisanje”, a pojedinci su govorili i o njegovoj iznimnoj pjesničkoj darovitosti.

1913.
U siječnju je na Široki Brijeg stigao zagrebački list Luč (VIII, br. 9) u kojem je četrnaestogodišnji Antun Šimić, pod pseudonimom Slavče, objavio svoju prvu pjesmu pod naslovom Zimska pjesma. Do kraja školske godine piše i šalje nove pjesme urednicima listova.
Upisao se u rujnu u četvrti razred gimnazije. Od rujna do studenog imao je više puta neugodne razgovore sa sjemenišnim prefektom. Jedne je subote, nekoliko dana nakon svoga petnaestog rođendana, čuo prefektovu strogu opomenu, a u nedjelju ujutro otišao je sa Širokog Brijega u Mostar.

1914.
Nekoliko tjedana vrlo je djelatan u organizaciji katoličke mladeži u Mostaru s kojom je u svezi i dok je bio na Širokom Brijegu. Kanio je tiskati list Hercegovac. Pod imenom Antun Šimić objavio je u Luči dvije pjesme.
Za nastavak četvrtog razreda gimnazije u Mostaru uvjetovano mu je polaganje posebnog ispita za sva tri prethodna razreda. Neuspješno je pokušavao nastaviti četvrti razred u Sarajevu, Visokom i Tuzli. Otišao je u Vinkovce, položio prijamni ispit, nastavio i završio četvrti razred gimnazije. U međuvremenu mu je tiskano još sedam pjesama. Potpisivao se kao Antun Šimić, Ante Šimić, Antun B. Šimić, A. B. Šimić-Hercegovac, Antun B. Š-ić i Branko Zvonković.
Do sredine rujna (zbog rata) boravio je u rodnim Drinovcima. Petnaestogodišnji pjesnik napisao je i svoj prvi feljton. Ujesen je nakratko došao u Zagreb, ali u peti razred gimnazije išao je u Vinkovcima gdje se dobro znalo da je dječak iz Hercegovine – pjesnik. Do kraja godine objavio je jednu pjesmu u Književnim novinama i tri u časopisu Hrvatska prosvjeta.

1915.
Boravio je dva tjedna u Zagrebu nakon Uskrsa. U Vinkovcima je završio peti razred. U šesti je krenuo u Donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Tijekom godine tiskao je samo nekoliko pjesama i dva feljtona pod imenima: Antun B. Šimić, A. Branimir Š-ić i A. Branimir Š. Volio je tada isticati da je matoševac.

1916
Objavio je ukupno trinaest pjesama te jedanaest feljtona i kritičkih tekstova. Vrlo je strog kritičar: poput svoga učitelja A. G. Matoša. Podsjećao je na njega i potpisom A. B. Šimić, a počet će se potpisivati kao Antun Branko Šimić, pridodavši krštenom imenu kraći od dotadašnjih pseudonima (Branimir, Branko), koje je izabrao, prema vlastitim riječima, slučajno, samo s (dječačkom) nakanom prikrivanja sebe kao pisca (i svojih godina).
U travnju ga je duboko potresla smrt (od tuberkuloze) najboljeg prijatelja Ilije Glavote. U lipnju je završio šesti razred gimnazije, a u istoj gimnaziji (Donjogradskoj u Zagrebu) u rujnu je upisao sedmi razred. Svojim strogim kritičkim tekstovima vrlo se zamjerio nekim književnicima.

1917.
U lipnju je završio sedmi razred gimnazije, a već je stekao značajan ugled kao pjesnik. Otputovao je u Drinovce. Prvi put se svadljivo suprotstavio ocu. Roditeljima je priopćio da će se u životu baviti jedino književnim radom. Njegov otac je vrlo nezadovoljan, s crnim slutnjama pred sinovim izborom nesigurnosti umjetničkog življenja. Tijekom ljeta u Drinovcima neumorno je čitao i pisao. U razgovorima s prijateljima (učenicima, studentima, učiteljima, svećenicima) koji su se oko njega svakodnevno okupljali, najavio je veliku preobrazbu u svome književnom stvaranju. 
Nakon 10. rujna pošao je u osmi razred gimnazije. Pjesme je tiskao uglavnom u Hrvatskoj prosvjeti, a feljtone i kritičke članke u Griču, Novinama i Obzoru.
Upravo kad je navršavao devetnaest godina, završavao je pripremu prvog broja svoga lista Vijavica. U knjižarskim izlozima pojavila se 1. prosinca. Dotadašnji matoševac našao je poticaje u najnovijim europskim književnim kretanjima. Odlično je znao francuski i njemački jezik, pa je čitao strane časopise: njemačke i francuske (uglavnom nešto starija godišta jer novih nije bilo zbog rata). Unio je slobodni stih u hrvatsku književnost.

1918.
U siječnju se pojavio drugi broj njegove Vijavice. Morao je birati: izdavati svoj časopis ili zadržati pravo školovanja. Odlučio se za svoj časopis, književnost, pa u školi mu više nije bilo mjesta. Ostao je bez stalne očeve novčane potpore. U srpnju tiskao je treći broj Vijavice. Tijekom godine objavio je dvadesetak pjesama i desetak feljtona i kritičkih tekstova. Redovit je posjetitelj okupljališta mladih književnika, posebice Kazališne kavane u Zagrebu.

1919.
U veljači se pojavio četvrti broj Vijavice. Tiskao je tijekom godine i tri broja časopisa Juriš. To je jedna od godina u kojoj je objavio ponajviše pjesama i drugih književnih tekstova. U studenom je donio odluku da će objaviti knjigu.
Upoznao je mladu učiteljicu Josipu (Tatjanu) Marinić. Njihova je ljubavna sveza potrajala više od pet godina (do njegove smrti) iako se suprotstavljao njezinu političkomu (socijaldemokratskom i komunističkom) usmjerenju.

1920.
U svibnju objavio zbirku pjesama Preobraženja; četrdeset osam pjesama koje označuju otvaranje novog razdoblja u hrvatskom pjesništvu.
Krajem ljeta prevedeno je nekoliko njegovih pjesama na francuski, ali nije bio zadovoljan prijevodom. Prigovorio je prevoditeljici.
Surađivao je u nekoliko listova i časopisa kritičkim člancima o književnosti, slikarstvu i kiparstvu.

1921.
Objavio je petnaestak pjesama i nekoliko članaka. Živio je vrlo teško, ali ponosno. Skromni su bili prihodi od pisanja.

1922.
Objavio je pjesnički ciklus Siromasi.

1923.
Vrlo plodna godina, ali malo je napisanih tekstova objavio. Pisao je do iznemoglosti. Tri-četiri puta od proljeća do rane jeseni mučile su ga po nekoliko dana vrućice.
Od ožujka do studenog, uz glavnog urednika Milana Begovića, bio je urednik časopisa Savremenik. Preveo Lenormandovu dramu Jedac snova.
U studenom je otputovao u Drinovce nakon vijesti da mu je teško bolesna majka, ali i već je bio planirao višemjesečni boravak u rodnom mjestu. Putovao je vlakom. Velika skupina gimnazijalaca i mladih intelektualaca, štovatelja njegova književnog rada, u Sarajevu mu je priredila vrlo srdačan doček. Slično je bilo i u Mostaru tijekom polusatnog stajanja vlaka. Otac mu je u Čapljinu poslao svoj fijaker.
Pjesnik koji je odlučno izabrao teško življenje, siromaštvo, žrtvovanje za književnost – stigao je nakon šest godina u bogatu obitelj. Radost u obiteljskoj kući: bez prigovora zbog nezavršene škole, trošenja i “posljednjeg novčića” za tiskanje časopisa i knjige, zaborava na zdravlje itd.
Osjećao se dobro, brzo oporavljao, a i majka mu je prizdravila. Posjećivali su ga stari prijatelji, poglavito učitelji i franjevci s kojima nikada nije prekidao prijateljstvo premda su iz Zagreba dolazile teške optužbe. Grubo je odbio bilo kakav razgovor s radikalima, a u srdačnom razgovoru s radićevcima poželio je velik uspjeh njihovoj politici, ali i istaknuo da je književnost njegova ljubav i zanimanje. Bio je vrlo popularan i istinski omiljen u svome zavičaju.

1924.
Zbrinut, nahranjen i u toploj sobi – svakodnevno je čitao i pisao, ali i odlazio je u Imotski, Široki Brijeg i Mostar. U Drinovcima je ostao najvjerojatnije do sredine veljače.
Tjelesno ojačan, zadovoljan boravkom u obitelji, s povelikim očevim darom u novcu za novi časopis, vraćao se u Zagreb, ali nevolje na putovanju: jako se prehladio tijekom dvodnevnog zastoja vlaka na Ivan-planini (na uskotračnoj pruzi Konjic-Sarajevo). Nekoliko tjedana ležao je vrlo bolestan u Zagrebu, a i kad se ustao iz kreveta, daleko je bio od dobra zdravlja. U svibnju, nakon dodatne očeve novčane potpore, izdao je prvi broj svoga novog časopisa Književnik. U lipnju izlazi drugi broj.
Ljeto mu je donijelo nešto bolje zdravlje, ali na početku jeseni – opet mu je loše.
U listopadu – prema liječničkoj preporuci – otišao je preko Sušaka na liječenje u Dubrovnik. Dvobroj 3-4 njegova časopisa Književnik tiskan je u studenomu. Oko 10. prosinca prešao je u sanatorij Tiha u Cavtatu. Neprekidno je pisao.

1925.
Prema mišljenju liječnika u siječnju se dobro oporavio. U veljači preko Sarajeva (uz jednodnevno zadržavanje u Hotelu “K pošti”) vratio se u Zagreb. Nade o izlječenju nisu se ostvarile. Potpuno ga je onemoćala tuberkuloza pluća, pa je 19. travnja otišao u bolnicu. Bivao je sve slabiji, ali uporno je pisao. Kad više nije mogao pisati, šaptom je izrekao bolničarkama nekoliko pjesama. Na kraju travnja, sluteći blizu smrt, zatražio je da ga ispovjedi hercegovački franjevac. Učinio je to njegov školski prijatelj fra Martin Sopta.
Nakon što je bolničarki izgovorio nekoliko stihova, umro je u podne, 2. svibnja.
Pokopan je nakon dvaju dana na Mirogoju. U Drinovcima u isto vrijeme: mnoštvo ljudi je došlo izraziti sućut njegovim duboko ožalošćenim i rasplakanim roditeljima. Uz “mrtvačko zvono” dugo se molilo za njegovu dušu. Neki su već tada znali, a mnogi samo slutili da je prerano umro iznimno znamenit čovjek.

Naslov: MOLITVA
Autor: Antun Branko Šimić
Broj stranica: 84
Nakladnik: Vlastita naklada
Godina izdanja: 2006.
ISBN: 953-95328-1-7
Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev