Sažetak:

Pivaj seko lipo nan se slaže

Proteklo je dosta godina otkako je ojkalica (ganga, rera, treskavica) prošla svoj križni put, kada je sredinom prošlog stoljeća živjela svoju najveću slavu (pjevali su je i na feštama i na rađi, u kući i na polju, u brdu i na silima), preko godina njezina odumiranja (kada su je se njezini sinovi i unuci stidjeli, odricali i prešućivali, pri čemu je gotovo presahnula u grlima kršnih momaka i cura iz Dalmatinske zagore i zapadne Hercegovine), do njezina uskrsavanja na koncu prvog desetljeća trećeg tisućljeća. Naime, zahvaljujući zaljubljeni¬ku u to tradicijsko pučko pjevanje Tomislavu Mat¬koviću, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske u ljeto 2009. godine zaštitilo je gangu kao hrvatsko nematerijalno dobro. Zahvaljujući etnomuzikolo¬gu mr. sc. Jošku Ćaleti i njegovim suradnicima, 14. studenoga 2010. godine na zasjedanju UNESCO-a u Nairobiju, osebujni način pjevanja naše ojkavica upisan je u svjetsku duhovnu baštinu.

Budući da je netemperirano pjevanje poput gange objektivno vrlo teško notno zapisati, bit će još dosta stručnih i znanstvenih tekstova koji će pokušati iscrpno objasniti ono što je neopisivo – kako ojkanje nije deranje jer svaki pravi pjevač ima vlastitu interpretaciju i neponovljivo treskanje glasom, po čemu se pjevanje razlikuje od sela do sela, od skupine do skupine gangaša. Osim te glazbene i interpretativne vrijednosti, ne manja važnost ojkavice gnijezdi se i u njezinim tekstovima – britkim narodnim dvostisima (isti se koriste i u ličkim i slavonskim bećarcima, samo uz drugu melodiju i pratnju glazbala).

Stoga valja pozdraviti trud Milke Saratlije, koja je zabilježila petstotinjak ojkavica koje je čula, sama smislila i pjevala proteklih desetljeća kada joj je bilo teško, odmah potom ljepše, jer se tim glazbenim aspirinom liječila tuga duše, „trenila rosa sa srca“, kako bi kazala i moja mater za pjevanje najdraže joj gange. Pravi je to način čuvanja, njegovanja i promicanja te glazbene pučke forme koja u dvadeset slogova, uz redukcijski slogan „manje je više“, lapidarno i poslo¬vično šaljivo sažme cijelu istinu o nama i o onome što je zatomljeno duboko u nama. Autorica priznaje pobratimstvo uha u svemiru glazbenog ojkanja pa spominje raznolike istosti:

Sinjska rera imotsko ganganje,
To je moje male uživanje.

Uz poneke osmerce, najčešće su to dva rimo¬vana deseterca nepoznatog autora, koja su brušena do dragulja prelazeći s usne na usnu, no rijetki su slučajevi da je rima položena unutar istog stiha, kada se ne rimuju uobičajeno prvi i drugi stih, već treći i četvrti s devetim i desetim slogom istog stiha, kao u slučaju:

Srce moje pukni mi na dvoje,
Pola meni pola ko te ženi.

Jezik ovih ojkavica je svagdašnji govor čovjeka s kamena, ikavica s lokalizmima koji označuju dijelove ognjišta ili okućnice, u koje su uronjeni toponimi „vlaških“ prijestolnica, zbog zadatosti rime zna se „progutati“ pokoji samoglasnik (gla¬gol „je“ je zapisan kao „j“, a gotovo redovito se glasovi h i r gube na kraju riječi (mater = mate’, dajde’…).

Ovi su distisi vrsna građa i za naše etnologe i sociologe koji proučavaju fenomene urbanizacije kroz rastakanja našeg sela i starih patrijarhalnih običaja. Rukovet ukoričenih lirskih malešnica odjek su svoga doba, kroničarski su bilježili sjaj i tamu krških zaselaka bez struje i televizije, kada je služenje predugačkih vojnih rokova u jugoslaven¬skoj vojsci zauvijek preusmjerilo sudbine brojnih djevojaka, kada je stid kao najljepši ures na obrazu djevojaka kopnio, kada se „divojačka čast“ čuvala do zadnjeg trena (vjenčanja), „zamiralo“ se drago krajičkom nasmiješenih usnica i pogledima kroz prozorčiće, uživalo u bogatstvu siromaštva, tj. čuvanju blaga, pa tako sve do ovodobnog zemana kada se napuštena sela preuređuju u eko-etno izletišta, a Radošić krasi – bikijada! Ne treba isticati kako duhovitost i poruga ponajvećma priskrbljuju duzine karata u zlatnim ojkavicama, poput ove minijaturne satire na „škotsku“ temu:

Kad bodulci dočekaju zeta,
Ispeku mu jezik od pileta.

Autorica je mahom zapisala ljubavne napjeve, kroz koje se milo ili odrješito poručuje momku, curi, suparnici ili svekrvi ono što je „mirita“, a nezaobilazne su u tom ozračju i erotske gange kao nastavak zrele i putene ljubavi. Zapisivačica tog narodnog blaga najčešće ne prelazi granicu lascivnog prostakluka i pornografije, njezini upareni stihovi opare čitatelja vrelinom metafore, poput one kako na ledini naglo naraste „stablo od bombona“, ma što to značilo! Spolovila ljubavnika se imenuju kao čuna, kesa, kita, klipić, kobasa, kubura, ožeg, straguša, ili pak koka, pica, tvorilo, voće… U tim tekstualnim pohvalama Erosu i Prijapu zapisivačica je hrabra, ne cenzurira narodski jezik, i davno prije suvremene poplave priručnika za samopomoć i psihološke savjetnike o umijeću dostizanja (izostajućeg) ženskog orgazma, takozvani konzervativni narod iz zabrđa je mudro pjevao „žensko pismo“:

Vidi male baš se i ne smije,
Koke dala a svršila nije.

Tekstualni predlošci za ojkanje i ganganje stručno bi se dali poredati tematski, abecedno, na muške i ženske, ili neki drugi način, no autorica ih je nanizala baš u mrs, kako i sam život najčešće nalaže, da sekundu smija prekine dan tuge, da se žučna gorčina zasladi mednim sladostrašćem, uz tvrdu vjeru da nas osnaži sve ono što nas ne ubije, da su suza tugovanka i radosnica sestre blizanke u nepresušnom jezeru našeg oka. Tako će se i ova knjižica čitati na preskok, i poput lutrije darivati nas tabletama vedrine. Najviše narodnih gangi u hrvatskoj književnosti u svojim su višestrukim izdanjima objavili Anđelko Mijatović i Zvonimir Toldi (slavonski bećarci), a tom mozaiku naše usmene književnosti malu ali slatku mrvicu pri¬donijela je Milka Saratlija, kojoj mogu pripjevati na pučku:

Papir piše Milka Saratlija
Ojkalicu zavolio i ja.

Naši pjesnici osvajahu brojna odličja u slaganju japanskih haikua, a ja ovim tekstom dajem hvalu Milki, neka njezina rađa baštinjenja domaćega, hrvatskoga, konačno i svjetski prizna¬toga, bude poticajem i drugima da sačuvaju našu iskonsku pučku dušu, dok je ne utrnu glo¬balizacijski vjetrovi. Kažu da dvostruko moli tko moli pjevajući, a to poručuje i ponajljepša ojkalica iz ove knjižice – glazbena molitva:

Slušan malu kako lipo piva,
Kao da mi anđele doziva.

Bilješka o autorici:

Milka Saratlija (djevojačko prezime Drežančić) rođena je u Trogiru 5. 2. 1954. (pukin slučajen, jer jon je mate’ gonila tuke na Travaricu, pa usput završila u Trogirsko rodilište). Odrasla u Prgometu. Udala se u Primorski Dolac za pok. Nikolu Saratlija (ŠIĆU). Živili su u Splitu.
Ovu zbirku ojkalica posvetila je svome ljublje¬nome Šići. Iznad svega volio je svoje običaje i svoj Dolac. Uvik su pivali zajedno i u lipin i u grubin trenutcima svoga zajedničkog života.
Čin bi sili u auto on bi reka: „Ajde stara kreni jednu!“ A uz svoju ojkalicu bili su sritni ka mala dica. Čin bi njegovu Milu u gradu uvatila grinta on bi reka: „Ajmo dico u Dolac, mate’ mora zaojkati.“ A upravo tako je i bilo, jer ojkalica je njegovoj Mili ličila i dušu i tilo. Još je mogla napisati malo, ali jon je karte ponestalo.

Ključne riječi: ojkalica, ganganje

Naslov: Poznaješ li mala grlo moje
Autor: Milka Saratlija
Broj stranica: 118
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2011
ISBN: 978-953-7595-56-2
Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev