Knjiga Eseji o književnosti i oko nje 3 autora dr. Srećka Listeša sadrži, kao i prethodne dvije knjige, deset Književnih eseja s naglašenim interpretativnim i raspravljačkim elementima. U ovoj knjizi je naglasak na unutarnjoj vrijednosti književnoga teksta, uzajamnom odnosu različitih djela, samo površnom oku nevidljivoj povezanosti prostorno, vremenski, poetološki udaljenih djela. Istaknuta je „svetost“ književne priče koju znanost o književnosti, kako kaže autor, ne bi smjela zasjenjivati jer je zbog nje vrjednije učiti od književnosti, nego o njoj. Kad bi bilo važno istaknuti što je jednako onomu u prethodnim knjigama, onda je to činjenica da i u trećoj knjizi eseja pokazuje zavidnu širinu i dubinu poznavanja književnosti i znanosti o književnosti, kao i povijesti, filozofije, religija, zakonitosti  funkcioniranja svijeta u kojem živi, da govori o važnim temama kao što su svrha književnosti, ljubav, moral, povijest, žrtva, duhovne bolesti i dr. I u ovoj je knjizi uočljivo relevantno, bogato i pouzdano referiranje kojim autor potvrđuje svoje književne i okoknjiževne spoznaje. Spomenut ću imena povjesničara i teoretičara književnosti, lingvista, književnika na koje se opravdano poziva: J. Derrida, K. P. Liessmann, A. Compagnon,  E. R. Curtius, J. Culler, T. S. Eliot, M. Solar, V. Biti, R. B. Barthes, J. Tinjanov, sv. Augustin, T. Akvinski, M. Marulić, G. Eliot, M. Kombol, F. Kafka, J. M. Coetzee i dr.

Detaljnije govori o nekim djelima sljedećih pisaca: J. M. Coetzeea/Coetzeeja, G. Eliot, O. Pamuka, D. Simmonsa,  o romanu Urotnik na Manhattanu  H. Bana, o pjesnikinji  J. Dautbegović i njenoj zbirci pjesama Božja televizija te o književnom časopisu Hrvatska revija i njezinim suradnicima. Treba naglasiti da prvi put na jednom mjestu imamo znanstveno istraženu i prikazanu hrvatsku književnost u iseljeništvu, istinitu priču o „jednom progonjenom časopisu i njegovu povratku doma“. Naravno da govori i o povijesnom i društvenom kontekstu prikazanih zbivanja kao što iznosi i vlastite teze o ovoj temi. Esej nosi naslov Jedan progonjeni časopis i njegovi suradnici. Temom iseljeništva, izdomljavanja i progona bavi se i u eseju Kvadrati nostalgije, što već i sam naslov  implicira.

Opće obilježje eseja iz knjige Eseji o književnosti i oko nje 3 odgovara definiciji eseja jer se u njima uspješno sreću sva tri semantička polja: nagomilano znanje, odlično poznavanje svih segmenata jezika i sposobnost da njime tumači prvo polje, čime nastaje novi umjetničko-znanstveni tekst. U ovoj se knjizi otkrivaju dobra književna djela i njihov dah besmrtnosti u njihovu okruženju „barbara“ koji bi ga mogli previdjeti. Znanstveno se promatraju neke fenomene i probleme biranjem prave metodologije, propitivanjem postojeće teorije i biranjem metode  poučavanja što je u djelu i zbog čega dobro. Bogate asocijacije omogućuju igru idejama koje promatra iz različitih perspektiva, postavlja neobična pitanja otvoren za nove spoznaje, a iznad svega nastoji zagrijati za čitanje. Ovi se eseji bore za svakoga predanoga i potencijalnog čitatelja. U njima i autori izabranih djela i esejist čuvaju „svetost priče“,  čuvaju nit kojom će neki novi uzvišeni duh nastaviti tkanje – svoju borbu za neki ideal . Dakle, reagira na posebno izoštrena mjesta u djelima i životu hrabro iznoseći svoje spoznaje i stavove koje potkrepljuje citatima iz djela, postupcima junaka, zanimljivo prepričanim sadržajem djela ili relevantnim znanstvenim tvrdnjama, djelima ili teorijama. U pitanju je hrabro iznošenje teza  jer  se zalaže za vrijednosti kao što su domoljublje, znanje, čitanje, poštivanje tradicije, „što danas nije u modi ili je čak opasno“, a govori protiv ideologija u proučavanju i poučavanju književnosti, kako istočnih tako i zapadnih, učenja formalnih na štetu sadržajnih elemenata, relativiziranja znanja i „zgubidanske kulture trabunjanja“, pomodnosti, surogata koji ne mogu zamijeniti prave vrijednosti koliko god se moćnici trudili nametnuti ih, govori protiv svih oblika moderne kolonizacije, vladavine jačega na čemu je utemeljeno naše društvo, protiv suvremenih «barbara i latifundista».

Osim tema i problema, dobro su izabrani i naslovi eseja. Zanimljivi su, djelomično otkrivaju temu, ali ne i smjer razmišljanja i širinu obuhvaćanja problema, tjeraju na predviđanje. Da je u pitanju ludističko unaslovljavanje potvrđuju sljedeći naslovi: Zgubidanska kultura, Čovjek koji je dočekao barbare, Minotaur s Bospora, Kvadrati nostalgije. Osim navedenih, zbirka sadrži sljedeće eseje: Književnost i odgoj, O intertekstualnosti, Kad se klasičar zamisli i spava s Helenom, Žrtvovanje djevica, Jedan progonjeni časopis i njegovi suradnici te Jozefina Dautbegović, Božja televizija. Rječit je i naslov knjige u cjelin – govori da je za autora književnost u središtu, a sve znanosti koje ju pokušavaju objasniti ili pojave u svijetu koje ju ignoriraju, tek su okoknjiževne pojave.

Prvi esej Zgubidanska kultura ne govori o A. Kovačiću ni o predrasudama vezanim uz Hrvatsko zagorje pa ni o hrvatskoj književnosti, što bi se možda moglo očekivati. Riječ je o odnosu suvremenih medija i novih tehničkih proizvoda spram književnosti ili njihovu utjecaju na književnu recepciju. Autor kaže: „Anonimci na vebnim forumima i na fejsu izgradili su kulturu trabunjanja (…), duhovnoga otpada. Milijunska masa zgubidana uništava čovjekov duhovni identitet.“  Dakle, to je zgubidanska kultura. No, zgubidani se ponovno pojavljuju, neočekivano i sagledani iz drugačijega kuta, na kraju knjige u već spomenutom eseju Kvadrati nostalgije koji govori o romanu Hrvoslava Bana, hrvatskoga iseljeničkoga pisca. On kaže da negdje daleko u progonstvu Hrvati koji zarađuju novac zgubidanima smatraju Hrvate umjetnike, one koji troše zarađeni novac. Naravno da će esejist iskoristiti takvo oštro mjesto te iznijeti povijesne i druge činjenice i na njima utemeljen svoj stav o našoj povijesti i nesretnoj sudbini, o uzrocima otežane borbe za nacionalni identitet, nacionalnu kulturu, o iseljeništvu i progonima Hrvata, o domoljublju kao moralnom principu, iako je to „danas opasno i više nije u modi“.

Drugi esej Književnost i odgoj ima zanimljiv podnaslov Nekoliko riječi o dekonstrukciji kao tipu imterpretacije i rekonstrukciji interpretacije kao tipu pogleda na književnost. Govori o problemima vezanim uz znanost o književnosti i poučavanje književnosti. Prikazuje naše povijesti književnosti te neke čitanke, odnosno školske udžbenike s pregledima književnosti (Rosandić-Šicel, Jelčić, Šicel, Novak …), ukazuje na propuste kao što je ideologija u udžbenicima, povijesni pristup u poučavanju književnosti u školi, loši nastavni planovi i programi, problem periodizacije, naziva razdoblja, razdjelnica, žanra i dr. Autor se ozbiljno ogledao  s našom književnoznanstvenom baštinom. Protivi se učenju samo onih djela koja je netko bez jasnih kriterija izabrao za predstavnike razdoblja  te  zanemarivanju vrijednih djela samo zato što se ne uklapaju u postojeće podjele, koje su vrlo upitne, uz napomenu da najveća djela uvijek iskaču iz nametnutih graničnika i okolnosti u kojima su nastala. Osim toga, jače nacije ne priznaju velika djela slabijih, neki su jezici, pa i djela pisana njima, smatrana manje vrijednima itd. Zagovara na neki način pozitivizam i dekonstrukciju. Na prvo mjesto stavlja vrijednost djela, potom autora, a manje važnim smatra obilježja razdoblja u kojem je djelo nastalo. Zalaže se za znanstvene alate u proučavanju književnosti čijim će se proizvodima moći vjerovati.

O intertekstualnosti najkraći je esej (zapravo – uvodnik) u ovoj knjizi. Kao da autor i kratkoćom eseja sugerira ono što izrijekom kaže – o tome ne treba puno govoriti jer je sve jasno. A kaže da se gotovo sva vrijedna djela oslanjaju  na baštinu, da je intertekstualnost  imanentna jeziku pa prema tome i književnosti te da se književni obrasci ponavljaju od prvih priča do danas, ali ne i okolnosti njihova nastanka. Napominje da nije grijeh ako je pisac čitao ili mogao čitati djela nekih drugih pisaca, svojih prethodnika, „književno je djelo dobro ili loše, čitano je ili nije.“ No, toj se temi  vraća i u drugim esejima. Obrađuje ju u najopsežnijem eseju od čak 70-ak stranica posvećenih Južnoafrikancu Johnu Maxwellu Coetzeeju. Esej nosi naslov Čovjek koji je dočekao barbare. Govori o romanima: Život i doba Michaela K., Čekajući barbare, Gospodin  Foe, Doba željeza, Gospodar  Petersburga, Sramota, Elizabeth Costello, Summertime. No, ovoga pisca i neke njegove romane spominje i u drugim esejima. Sve je povezano. Osim dobre tekstološke raščlambe, izvlači mnoga pitanja na koja daje odgovore, ali i ostavlja čitatelja zamišljenima: što djeca trebaju učiti, što je pravo znanje, smije li djelo prikazivati nemoralne ideje, jesu li tvorci školskih programa barbari, isplati li se vjerovati u velike ideje itd. Raspravljajući o navedenim djelima i problemima, Listeš svojim tvrdnjama za svjedoke poziva mnoge književne autoritete vezane uz Coetzeejeva djela. Vjerujem da će čitatelji ovih eseja postati i čitatelji Coetzeeja (ako već nisu).

Temi intertekstualnost vraća se i u eseju Kad se klasičar zamisli i spava s Helenom, u kojem je riječ ponajviše o Danu Simmonsu i romanima Ilij i Olimp. Prikaz daleke prošlosti i daleke budućnosti  u   znanstvenofantastičnim djelima D. Simonsa otvara mnoga pitanja i omogućuje rasprave. Listeš prolazi kroz epizode i postupke likova jednostavno kao D. Simmons kroz prostor i vrijeme. Ističe odgojnu dimenziju romana i činjenicu da Simmons čuva književno naslijeđe, književnu baštinu (romani se oslanjaju na Homera i Shakespearea), a opreku između Ilija i Olimpa s jedne, te  Ilijade, Odiseje i Oluje  s druge strane, vidi kao dijalog koji jest intertekstualnost.

U eseju Žrtvovanje djevica, osim izvrsno  predstavljene G. Eliot i romana Middlemarch, za koji tvrdi da je najbolji roman 19. st. (a nema ga u našim školskim programima), vraća se temi ponavljanja književnih obrazaca i navodi mnoga djela čiji su autori zaneseni hrabrošću i žrtvom  mlade žene. No, Listeš je oduševljen  i romanom  Muzej nevinosti  Orhana Pamuka, bolje reći – njegovo  oduševljenje za  Pamuka nije prestalo. O tome govori  esej  Minotaur s Bospora. Esej sveobuhvatno govori o autoru, zatim daje kratku povijest razvoja novijega turskog društva, sliku gospodarskoga i društvenog života u 20. st., od 50-ih godina na dalje, odnosno prikazuje okolnosti nastanka djela i okolnosti u koje je gurnut glavni lik Kemal, Minotaur. No, ni tema Minotaura time nije iscrpljena. Javlja se i u drugim esejima i vezana je uz druge likove. Osim onoga mitskoga kojega je ubio Tezej i spomenutoga Kemala, Minotaur je po Listešu Goetheov  Werther, ali i dr. Lindge  iz romana Middlemarch.

Jozefina Dautbegović, Božja televizija jedini je esej u potpunosti posvećen poeziji. Prikazuje život i književni rad J. Dautbegović i iscrpno raščlanjuje ideje iz prve pjesme Jedan prilično dobronamjeran Bog. U njoj pronalazi temeljno pitanje: „ Što je Bog meni i što sam ja Bogu?“. Donosi pjesnikinjino viđenje Boga, povezuje ga s Kafkinim i  Coetzeejeveim varijacijama odgovora na to pitanje, zatim riječima sv. Pavla, sv. Augustina i Pape Benedikta XVI. I sam autor daje svoj odgovor na pitanje idemo li putom kojim bismo željeli.

Srećko Listeš je rođen 23. lipnja 1959. u Splitu, gdje je završio gimnaziju. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu jednopredmetni studij jugoslavenskih jezika i književnosti. U struci radi neprekidno od 1984. kao nastavnik hrvatskoga jezika u OŠ Petra Kružića u Klisu i III. gimnaziji, Split. U dva mandata bio je i ravnatelj osnovne škole, a od godine 2003. zaposlen je kao viši savjetnik za hrvatski jezik u Agenciji za odgoj i obrazovanje. Vanjski je suradnik Filozofskog fakulteta u Splitu od godine 2003. kao predavač Metodike hrvatskoga jezika. Doktorirao je tezom o hrvatskoj emigrantskoj književnosti na Sveučilištu u Zadru.
Supervizor je za područje odgoja i obrazovanja.
Objavio je veći broj stručnih i znanstvenih knjiga te radi na novim istraživanjima: Izbor iz kliške pučke lirike i retorike (1992.), Klis: Prošlost. Toponimi. Govor (1998.), Renesansna književnost – digitalna čitanka (2003.), Internet i nastava književnosti – feljton (2004.), Čitanka svjetske književnosti, I. – III. (2007. – 2008.), Eseji o književnosti i oko nje 1 i 2 (2007.; 2010.). Objavljuje stručne i znanstvene radove u hrvatskim periodicima i sudjelovao na četiri znanstvena skupa.
Uredio je veći broj naslova – od toga tri znanstvene monografije iz područja hrvatske kulturno-povijesne baštine.
Recenzirao i lektorirao veći broj stručnih i znanstvenih knjiga.
Predsjednik je Društva profesora hrvatskoga jezika od godine 2007.

Ključne riječi:

književnost,teorija književnosti,mediji,intertekstualnost,emigrantska književnost

Link:Srećko Listeš
E-mail:Srećko Listeš, Srećko Listeš (2)

Naslov: Eseji o književnosti
Autor: Srećko Listeš
Broj stranica: 188
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2012.
ISBN: 978-953-7595-85-2
Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev