Sažetak:

U knjizi se analizira funkcioniranje tzv. parlamentarne demokracije te uzroci i posljedice krize u Hrvatskoj. Uzroci su političari koji za sebe tvrde da su najbolji, poput ljudi koji pripadaju sektama: gube kritičnost i objektivnost te donose nerazumne zakone, a vlast obnašaju demokratsko diktatorski. Njihove slike ne vise posvuda, oni nisu krvnici niti tirani, ne ubijaju političke protivnike, ne žive obijesno, ne primaju goste u šatoru, nemaju zlatnu krunu na glavi, nemaju zvanje maršala, niti su pukovnici, ne dobivaju izbore sa 99,99% glasova, nisu okruženi generalima… Konfliktogenost je temeljno obilježje njihova obnašanja vlasti.

Ciljevi takvih političara i naroda, odnosno građana, nisu isti.

U zbilji moć nedemokratskih demokrata koji obnašaju funkcije predsjednika vlade, ministara, ravnatelja bolnica, dekana fakulteta, pročelnika katedri i dr., je funkcija, a ne znanje, volja i sposobnost rada za dobrobit građana, niti iskrenost, poštenost, moralnost i etičnost.

To su političari koji imaju podršku dvadesetak posto građana i žive te obnašaju vlast u uvjetima višestranačja i predstavničke demokracije. Imaju tzv. izborni legitimitet, a vlast obnašaju u zemlji gdje se poštuju ljudska prava i prava manjina…

Demokratski diktatori se, naime, predstavljaju kao ljevičari i desničari, stvarajući dojam da su demokrati, a ponašaju se poput diktatora: unutar stranke obračunavaju se s neistomišljenicima, prema političkim suparnicima kao prema neprijateljima, šireći mržnju, podjele i krizu, a Hrvatsku nastoje vratiti na Balkan!

Kao da se svake četiri godine radi o klasičnom državnom udaru latinoameričkog tipa, samo što ovdje lijevi na izborima (medijski uvjetovano vjeruju da) ubijaju desne, i obrnuto! Političari koji se time nastoje okoristiti ne mogu se vratiti na put pravih socijaldemokrata i konzervativaca, poštovati demokratsku kulturu, niti osigurati razvoj i napredak, nego vode rat!

Za sada pod kontrolom.

Najbitnije obilježbe ponašanja hrvatskih političara je da se ponašaju kao demokratski diktatori, tj. da sami odlučuju u ime građana, nerijetko i protiv njihovih interesa, a građani se time mire vjerujući demagogiji svojih političara da je najbitnije naštetiti političkim protivnicima: a) tzv. ljevičarima koji Hrvate brane od klerofašizma, te b) tzv. desničarima, koji ih brane od jugokomunizma!

U biti, svakodnevno se bore da demokratizacija političkog sustava i modernizacija društva ne prijeđe granice postavljene ranih devedesetih godina 20. stoljeća!

Takva demokracija utemeljena je na strahu! U zbilji, gradi se kultura ulice: građanima se omogućava izražavanje nezadovoljstva i prosvjeda te traženje svojih prava ispred Vlade i Sabora, odnosno na ulici!

U naciji u kojoj dominira samovolja prestaje vladavina morala te nema poštene vlasti, a izlaz iz krize se ne vidi.

Demokratski diktatori su političari koji nisu sposobni zaposliti stotine tisuća nezaposlenih mladih Hrvata, niti osigurati razvoj i napredak. To može jačati dezintegracijske procese, koji mogu biti stvarna prijetnja opstojnosti Hrvatske, a istarski demokratski diktatori, primjerice, s njihovim shvaćanjem regionalizma, uz neviđenu i sramotnu neslobodu novinara odnosno medija u Istri, na tom su putu! Da imamo političare koji demokratski vode političke stranke i uvažavaju građane kao subjekt demokracije i njihove interese, do toga ne bi došlo! Međutim, nisu krivi samo političari, krivi su građani koji se dadu zavesti njihovom demagogijom i daju im svoj glas.

Dok su građani ovce, političari (p)ostaju – vukovi!

Hrvatima je potreban majmun predsjednik vlade (a što to podrazumijeva vidjeti u knjizi).

U biti, autor analizira goruća društvena, ekonomska, moralna i etična pitanja (odnos prema referendumskom izjašnjavanju građana, Vukovaru…) s ciljem podizanja svijesti hrvatske javnosti o demokratskim diktatorima kao gospodarima krize, te upućuje na moguće aktere promjena. Također, analizira se mogućnost da se neki budući mirni prosvjedi, koji u obnašanju tzv. demokršćanske i socijaldemokratske vlasti još uvijek, u biti, ništa ne mijenjaju, preokrenu u demokratsku revoluciju, ili revoluciju demokracije, što će prevladati stranački apsolutizam i kult ličnosti te osigurati stvarnu demokratsku proceduru, u kojoj će građanin postati temeljni subjekt demokracije, što podrazumijeva poštovanje procedure, moralnih i etičkih te ljudskih standarda i vrijednosti, ili će tu zadaću odraditi mladi Hrvati, poput Frana Stančića Vidrača i Sebastiana Krčmara, maturanata Upravne škole iz Zagreba, koji shvaćaju što je dojam, koji demokratski diktatori pomoću medija nastoje stvoriti o demokraciji, a što stvarnost, od koje im ovisi opstanak i ostanak u Hrvatskoj?

U knjizi su (u fusnotama) uvršteni tekstovi: Marcele Bratović, Željke Krmpotić, Zorane Bajt, Snježane Krnetić, Orhidee Gaura, Tomislava Klauškog, D. Bašić-Palković, Darka Pajića, Vedrane Habereiter, Dušice Radojčić, Damira Galića, Ivanke Toma, Renate Rašović, Tihane Tomičić, Milana Rakovca, Dražena Vukova Colića, Branimira Bradarića, Irene Kustura, Ive Međugorac, Borisa Rašete, Đurđice Klancir, Branka Podgornika, Galibedina Galijaševića, dr. med., Marine Jurković, Tamare Opačak-Klobučar, tekstovi iz Slobodne Dalmacije u kojem The Economist upozorava na moguće društvene nemire u RH, Udruge za razvoj visokoga školstva “Universitas”, tportal.hr/Jutarnji.hr, i dr.

Bilješka o autoru/autorici:

Rođen u Fabcima kod Poreča, u Ljubljani diplomirao na Fakultetu za sociologiju, političke znanosti i novinarstvo, te završio poslijediplomski studij iz sociologije, a doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu.

Sudjelovao s referatima na međunarodnim znanstvenim skupovima u zemlji i inozemstvu (Pula, Venezia, Bologna, Assisi, Trento, Gorizia, Osijek, Opatija, Udine, Mexico City i dr.).

Boravio na znanstvenom usavršavanju u inozemstvu u više navrata. Kao gostujući nastavnik držao predavanja na brojnim fakultetima u inozemstvu. U suradnji s „Institute of International Sociology“ u rujnu mjesecu 1992. godine organizira međunarodni znanstveni skup koji je održan u dvije države: Hrvatskoj i Italiji.

Autor je sljedećih knjiga:

1. “Zdravlje i bolest u društvenim znanostima, Kuda ide zdravlje tranzicijskog društva?”. Izdavač: “Josip Turčinović”, d.o.o., Pazin, 1996.
2. “Ljudska prava u medicini – društvenohumanistički aspekti”, Medicinski fakultet Rijeka, 1995.
3. “Prava pacijenata. Ili: tko će živjeti a tko umrijeti?”, (koautor je Renata Dobi-Babić), Adamić, Rijeka, 2000.
4. “Medicinska sociologija”, Adamić, Rijeka, 2001.
5. “Sociologija turizma”, Adamić, Rijeka, 2002.
6. “Ima li nade za kute i pidžame”, Adamić, Rijeka, 2003.
7. “Dobar liječnik”, Adamić, Rijeka, 2006.
8. “Prava pacijenata. Vodič za kulturu poznavanja i poštovanja prava pacijenata”, Adamić, Rijeka, 2007.
9. “Zdravstvo po mjeri Čovjeka”, Adamić, Rijeka, 2008.
10. “Bolesno zdravstvo. Osveta privilegiranih”, Adamić, Rijeka, 2008.
11. “Kultura umiranja, smrti i žalovanja”, Adamić, Rijeka, 2009.
12. “Kriza javnoga zdravstva: prijetnje i mogućnosti. Zdravlje postaje roba koju bogati kupuju, a siromašni umiru”. Izdavač: Hrvatski pokretr za prava pacijenata, Rijeka, 2010.
13. „Pritužbe pacijenata. Kako do pravde?“ Hrvatski  pokret za prava pacijenata, Rijeka, 2011.
14. „Komunikacija liječnik-pacijent. Uvod u medicinu usmjerenu osobi“, Hrvatski  pokret za prava pacijenata, Rijeka, 2012.
15. „Što sestre rade na fakultetu?“, Hrvatski pokret za prava pacijenata, Rijeka, 2012.
16. „Ukradena demokracija. U potrazi za boljom Hrvatskom i direktnom demokracijom“, Histria Croatica, C.A.S.H. Pula, 2013.

Napisao brojne znanstvene radove, recenzije knjiga i drugih radova.

Član je socioloških udruženja u Hrvatskoj, Italiji i Sloveniji, te “Međunarodnog udruženja za tanatologiju i suicidologiju” (IATS) sa sjedištem u Mexico City u koje je uključio Hrvatsku kao jedanaestu članicu.

Sudjelovao je u radnoj skupini za izradu prvog hrvatskog zakona o pravima pacijenata koji je prihvaćen u Hrvatskom saboru 19.12.2004. godine.

Bio je Predsjednik prvog Povjerenstva za prava pacijenata Primorsko goranske županije (2005.-2007.).

Bio je član Povjerenstva Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci za izradu Curriculuma svih studija (prema Bologni).

Osnovao je udrugu «Hrvatski pokret za prava pacijenata» (Rijeka, 2007.) i od tada njezin je predsjednik.

Ključne riječi: politička kasta, nedemokratski diktatori, demokratski diktatori, gospodari krize, kultura ulice, referendumska demokracija.

E-mail: Mirko Štifanić

Naslov: DEMOKRATSKI DIKTATORI – Gospodari mržnje, podjela i krize
Autor: Mirko Štifanić
Broj stranica: 218
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2014.
ISBN: 978-953-336-135-2
Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev