„Kad bih sve jezike ljudske govorio

i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,

bio bih mjed što ječi, ili cimbal što zveči.“

Prva poslanica Korinćanima (13., 1.)

„Darivanje krvi je zlatna karika između anonimnog donatora i nepoznatog primatelja, kojemu to život znači“, napisala je autorica, i sama dugogodišnja darivateljica krvi.

U ozračju depresivnosti, besperspektivnosti, bahatosti, egoističnosti kojem često svjedočimo, događa se i hvalospjev dobrote, plemenitosti, nesebičnosti, jednom riječju – ljudskosti.

Unatoč vremenu u kojem živimo, koje je često olovno, hladno i odbojno ima ljudi koji su plemeniti, koji sreću pronalaze u pomaganju drugima, koji se obogaćuju, dajući. Mnogi od njih su anonimni i nikada za njih nećemo saznati. Ali, zahvaljujući Katarini Verbanac jedna mala vojska darivatelja krvi izašla je iz anonimnosti i vjerujem da će mnogima biti poticaj da joj se priključe. U svijetu dobrovoljnih darivatelja nema ekonomske računice, tu je na djelu računica srca. Oni daju relativno malo, daju ono bez čega mogu i dalje normalno živjeti, a dobivaju zauzvrat obilje sreće, osjećaj ispunjenosti i poticaj da nastave istom stazom.

Dobrovoljni darivatelji krvi, ma gdje bili, zaslužuju priznanje, divljenje, poštovanje. A ovo je priča iz splitskog kruga. Kada je Klub s kojim započinje priča naše autorice započeo s radom 1974. godine, takva je aktivnost bila novost i nepoznanica u okruženju gdje se nisu događale nesreće na radu. Ali dobrota se brzo širila. Ljudi koji su bili spremni darovati krv međusobno su se družili i u drugim prigodama. Prijateljstva su se razvijala, putovali su zajedno po Hrvatskoj, ali i izvan njezinih granica. U obiteljima mnogih darivatelja djeca su jedva čekala punoljetnost kako bi se pridružila tim aktivnostima. U tom su se Klubu događale i pogibije, smrti, teške bolesti članova… sve je to prirodno kao i u svakoj obitelji. Ali potpora i utjeha bližnjih nikada nije izostala.

„Svijest, empatija, suosjećajnost, odgovornost, poštovanje u to vrijeme su bili puno jači, puno više izraženi i stvarni. Zbog toga je bilo puno lakše animirati novog darivatelja krvi, nego danas“, ističe autorica Katarina. Također navodi kako su privilegije koje su nekada imali dobrovoljni darivatelji danas djelomično ili uglavnom nestale. Šteta, i rekla bih sramota!

Znakovita je rečenica iz davnih vremena djelovanja darivatelja: „Dobili smo svatko po naranču“. Ali u to je vrijeme naranča imala drugi smisao nego danas. I zato se pitam, jesu li mladi koje je danas sve teže motivirati na dobrovoljno darivanje krvi uistinu pretežno egoistični, samodovoljni, pomalo distancirani od stvarnog života zagledani u ekrane, ili je u pitanju ipak i nešto drugo!? Možda bismo se morali zapitati što bi danas imalo značenje naranče za mladog čovjeka. Nažalost, mladi danas premalo znaju o volonterstvu, o njemu se ne govori dovoljno, još se manje prakticira, a najmanje cijeni!

„Neka ova knjiga bude podsjetnik mladim generacijama da je najveće postignuće čovjeka – biti čovjeku lijek!“

Ili kako je rekao poznati svećenik, teolog, književnik, akademik Ivan Golub u svojoj knjižici „Svjetiljka za vazda“: „Dobro je meni kad god se pitam kako je tebi! A ljubav je ta svjetiljka za vazda“.

dr. sc. Mirjana Nazor, izv. prof.

Bilješka o autorici: Rođena sam u São Paulu, u Brazilu u obitelji ekonomskih emigranta koji su se tamo doselili početkom XX. stoljeća u potrazi za boljim životom.

U Brazilu sam završila srednjoškolsko obrazovanje, ali s vrlo lošim poznavanjem hrvatskog jezika. S roditeljima sam se trajno doselila u Split 1962. godine. Moji preci iz Blata na Korčuli govorili su starim arhaičkim jezikom, pa sam teškom mukom obnovila to srednjoškolsko obrazovanje, koje nije bilo priznato zbog nepostojeće konvencije i diplomatskih odnosa između tih dviju država.

Upisom na studij matematike i fizike već je bilo puno lakše i tako sam pomalo savladavala teški hrvatski jezik, uvijek u borbi s padežima i deklinacijom.

U Hrvatskoj sam sa suprugom iz Istre zasnovala obitelj s dvije kćerke, a sad imam troje unučadi i jedno malo slatko praunuče.

S nevjericom mnogih, vrlo hrabro sam se za vrijeme epidemije korone odlučila opisati svoj složeni, ali lijepi i zanimljiv život, te tako izdala prvu knjigu ALEGRIA MOG ŽIVOTA.

Druga je napisana na portugalskom jeziku i izdana u Brazilu. Pisanje te moje druge knjige je išlo puno

jednostavnije i lakše od prve, a sada i ove na hrvatskom jeziku. Razumljivo.

Ali želja da ovjekovječim te divne velike ljudske humanitarne duše, uz pomoć znalaca hrvatskog jezika, čini me sretnom jer će i ova treća knjiga oživjeti.

Zahvaljujem svima koji su mi na tom putu dali podršku i pomogli na bilo koji način. Samoj mi to ne bi bilo moguće.

Posebno zahvaljujem prijateljima Ivani Miletić i Zlatku Lukiću koji su pomogli u završetku nastanka ove knjige.

Ključne riječi: darivanje krvi, dobrovoljnost, humanost, Klub DDK, prijateljstvo, domoljublje, dugoročna povezanost

E-mail: Katarina Verbanac

Naslov: Kap krvi tisuću osmijeha
Autorica: Katarina Verbanac
Broj stranica: 174
Nakladnik: REDAK
Godina izdanja: 2026.
ISBN: 978-953-395-222-2
Tisak: digitalni tisak knjiga – print na zahtjev