\u00a0<\/p>\n
Sa\u017eetak:<\/strong><\/p>\n Priredio Vlado Pand\u017ei\u0107 <\/p>\n KRONOLO\u0160KI PREGLED \u017dIVOTA I KNJI\u017dEVNOG RADA ANTUNA BRANKA \u0160IMI\u0106A<\/strong><\/p>\n 1898. 1899-1905. 1906. 1907-1909. 1910. 1911. 1912. 1913. 1914. 1915. 1916 1917. 1918. 1919. 1920. 1921. 1922. 1923. 1924. 1925. \u00a0<\/p>\n Bilje\u0161ka o piscu:<\/strong><\/p>\n Dr. sc. Vlado Pand\u017ei\u0107 je redoviti profesor (u trajnom zvanju) u Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Predstojnik je Katedre za metodiku nastave hrvatskoga jezika i knji\u017eevnosti. Bio je pro\u010delnik Odsjeka za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu (2000-2002). Dugogodi\u0161nji je vanjski suradnik (1997-2009) u Odjelu za kroatistiku i slavistiku Sveu\u010dili\u0161ta u Zadru. Gostuju\u0107i je profesor u Odsjeku za hrvatski jezik i knji\u017eevnost Filozofskog fakulteta u Splitu (2004-2009). Predsjednik je Odjela za metodiku nastave hrvatskoga jezika, knji\u017eevnosti, govornoga i pismenoga izra\u017eavanja te medijske kulture Hrvatskoga filolo\u0161kog dru\u0161tva. Istaknuti je govornik i sveu\u010dili\u0161ni predava\u010d (metodike nastave hrvatskoga jezika, knji\u017eevnosti i govorni\u0161tva). U razdoblju od \u010detrdesetak godina odr\u017eao je u domovini i inozemstvu nekoliko tisu\u0107a uzornih stru\u010dnih i oglednih predavanja te raznovrsnih govora, me\u0111u kojima je i desetak antologijskih. Pisac je osamdesetak znanstvenih i oko tristo pedeset stru\u010dnih radova te petnaestak znanstvenih knjiga i vi\u0161e od trideset ud\u017ebenika i priru\u010dnika iz knji\u017eevnosti i hrvatskoga jezika. Voditelj je znanstvenoga projekta Dramski tekst kao lingvometodi\u010dki predlo\u017eak. Bio je urednik mnogih listova, \u010dasopisa, zbornika i knjiga. Glavni je urednik \u010dasopisa Hrvatski.<\/p>\n \u00a0<\/p>\n
Ro\u0111en je 18. studenoga u Drinovcima, tada najve\u0107em mjestu u zapadnoj Hercegovini. Drugoro\u0111eno je dijete od devetero koliko su ih imali njegovi roditelji Martin \u0160imi\u0107 i Vida ro\u0111. Tomas. Ime Antun dobio je na kr\u0161tenju u velebnoj crkvi Sv. Mihovila, nakon Katedrale u Sarajevu tada najve\u0107oj i najljep\u0161oj crkvi u Bosni i Hercegovini, koju je 1895. sagradio\u00a0 Drinov\u010danin, mostarsko-duvanjski i trebinjsko-mrkanski biskup fra Pa\u0161kal Buconji\u0107, zvani “Hrvatski Leonida”, \u010dija je majka Vida ro\u0111. \u0160imi\u0107, tetka Martina \u0160imi\u0107a koji je bio vrlo ugledan, poduzetan i bogat \u010dovjek. Budu\u0107i da mu je prvo dijete umrlo brzo nakon ro\u0111enja, prigodom Antunova kr\u0161tenja (prema zavjetu Sv. Antunu) darovao je novosagra\u0111enoj crkvi veliki oltarski kip Sv. Antuna. <\/p>\n
U obitelji su ga zvali Ante. Bio je slaba\u0161no dijete. Imao je vrlo slab tek, pa su roditelji mislili da ne\u0107e do\u017eivjeti \u0161kolsku dob. Prohodao je prije prvoga ro\u0111endana. Bio je uvijek nasmije\u0161en, nemiran, vrlo brz i spretan u dje\u010djim igrama. Progovorio je kasno: nakon \u0161to je napunio dvije godine. U \u010detvrtoj godini postao je neobi\u010dno pri\u010dljiv. Pamtio je i ponavljao sve \u0161to se u njegovoj blizini govorilo. Mali veseljak postao je obiteljski miljenik, a njegov otac strogo je opominjao da ga ne smiju razmaziti. Zasmijavao je goste opona\u0161anjem njihova govora, posebice sarajevskih \u017didova i austrijskih in\u017eenjera i tehni\u010dara. U\u010ditelj ga je nau\u010dio \u010ditati u \u0161estoj godini. Kao \u0161estogodi\u0161njak nau\u010dio je i pisati sva latini\u010dna slova, ali nije volio vje\u017ebanje krasopisa. <\/p>\n
Od sije\u010dnja do lipnja prema u\u010diteljevu odobrenju dolazio je svakodnevno u \u0161kolu (u najbli\u017eem susjedstvu) koja je kona\u010dno sagra\u0111ena i potpuno ure\u0111ena 1903.
U rujnu je po\u0161ao u prvi razred pu\u010dke \u0161kole. Brzo je potvr\u0111eno \u0161to je i prije zamije\u0107eno: vrlo je darovit i iznimno znati\u017eeljan dje\u010dak. <\/p>\n
Izvrstan je u\u010denik. Pomagao je drugim u\u010denicima u u\u010denju. Siroma\u0161nim u\u010denicima donosio je hranu. Potajno je prosjake darivao \u017eitom. Kao u\u010denik tre\u0107ega i \u010detvrtog razreda zapisivao je pri\u010de koje je \u010duo od \u0161kolskih prijatelja.<\/p>\n
U rujnu je po\u0161ao u prvi razred Franjeva\u010dke gimnazije na \u0160irokom Brijegu. \u017delio je postati franjevac. Stanovao je u Franjeva\u010dkom sjemeni\u0161tu. Iz ve\u0107ine predmeta imao je tada najbolju ocjenu \u2013 vrlo dobar. Vladanje mu nije bilo najbolje u prvom razredu gimnazije: dobro. U glavnom imeniku je i bilje\u0161ka o njegovu izgledu: “Liep.”<\/p>\n
U rujnu je upisao drugi razred gimnazije. Zamije\u0107ena je njegova ljubav prema knji\u017eevnosti. \u010citao je sve \u0161to je mogao dobiti u gimnazijskoj knji\u017enici, posebice pjesme. Svira flautu.<\/p>\n
Po\u0161ao je u rujnu u tre\u0107i razred gimnazije, a rukopisi njegovih pjesama kru\u017eili su od jednoga do drugoga gimnazijalca. Izazivao je “\u010du\u0111enje”, a na njega je ponajvi\u0161e bio ponosan i poticao ga na pisanje \u2013 \u0161est godina stariji gimnazijalac, daljnji mu ro\u0111ak i najbolji prijatelj Ilija Glavota. Znali su za pjesme trinaestogodi\u0161njeg Antuna \u0160imi\u0107a i neki njegovi profesori. Bili su sigurni da ima “dara za pisanje”, a pojedinci su govorili i o njegovoj iznimnoj pjesni\u010dkoj darovitosti.<\/p>\n
U sije\u010dnju je na \u0160iroki Brijeg stigao zagreba\u010dki list Lu\u010d (VIII, br. 9) u kojem je \u010detrnaestogodi\u0161nji Antun \u0160imi\u0107, pod pseudonimom Slav\u010de, objavio svoju prvu pjesmu pod naslovom Zimska pjesma. Do kraja \u0161kolske godine pi\u0161e i \u0161alje nove pjesme urednicima listova.
Upisao se u rujnu u \u010detvrti razred gimnazije. Od rujna do studenog imao je vi\u0161e puta neugodne razgovore sa sjemeni\u0161nim prefektom. Jedne je subote, nekoliko dana nakon svoga petnaestog ro\u0111endana, \u010duo prefektovu strogu opomenu, a u nedjelju ujutro oti\u0161ao je sa \u0160irokog Brijega u Mostar.<\/p>\n
Nekoliko tjedana vrlo je djelatan u organizaciji katoli\u010dke mlade\u017ei u Mostaru s kojom je u svezi i dok je bio na \u0160irokom Brijegu. Kanio je tiskati list Hercegovac. Pod imenom Antun \u0160imi\u0107 objavio je u Lu\u010di dvije pjesme.
Za nastavak \u010detvrtog razreda gimnazije u Mostaru uvjetovano mu je polaganje posebnog ispita za sva tri prethodna razreda. Neuspje\u0161no je poku\u0161avao nastaviti \u010detvrti razred u Sarajevu, Visokom i Tuzli. Oti\u0161ao je u Vinkovce, polo\u017eio prijamni ispit, nastavio i zavr\u0161io \u010detvrti razred gimnazije. U me\u0111uvremenu mu je tiskano jo\u0161 sedam pjesama. Potpisivao se kao Antun \u0160imi\u0107, Ante \u0160imi\u0107, Antun B. \u0160imi\u0107, A. B. \u0160imi\u0107-Hercegovac, Antun B. \u0160-i\u0107 i Branko Zvonkovi\u0107.
Do sredine rujna (zbog rata) boravio je u rodnim Drinovcima. Petnaestogodi\u0161nji pjesnik napisao je i svoj prvi feljton. Ujesen je nakratko do\u0161ao u Zagreb, ali u peti razred gimnazije i\u0161ao je u Vinkovcima gdje se dobro znalo da je dje\u010dak iz Hercegovine \u2013 pjesnik. Do kraja godine objavio je jednu pjesmu u Knji\u017eevnim novinama i tri u \u010dasopisu Hrvatska prosvjeta.<\/p>\n
Boravio je dva tjedna u Zagrebu nakon Uskrsa. U Vinkovcima je zavr\u0161io peti razred. U \u0161esti je krenuo u Donjogradskoj gimnaziji u Zagrebu. Tijekom godine tiskao je samo nekoliko pjesama i dva feljtona pod imenima: Antun B. \u0160imi\u0107, A. Branimir \u0160-i\u0107 i A. Branimir \u0160. Volio je tada isticati da je mato\u0161evac.<\/p>\n
Objavio je ukupno trinaest pjesama te jedanaest feljtona i kriti\u010dkih tekstova. Vrlo je strog kriti\u010dar: poput svoga u\u010ditelja A. G. Mato\u0161a. Podsje\u0107ao je na njega i potpisom A. B. \u0160imi\u0107, a po\u010det \u0107e se potpisivati kao Antun Branko \u0160imi\u0107, pridodav\u0161i kr\u0161tenom imenu kra\u0107i od dotada\u0161njih pseudonima (Branimir, Branko), koje je izabrao, prema vlastitim rije\u010dima, slu\u010dajno, samo s (dje\u010da\u010dkom) nakanom prikrivanja sebe kao pisca (i svojih godina).
U travnju ga je duboko potresla smrt (od tuberkuloze) najboljeg prijatelja Ilije Glavote. U lipnju je zavr\u0161io \u0161esti razred gimnazije, a u istoj gimnaziji (Donjogradskoj u Zagrebu) u rujnu je upisao sedmi razred. Svojim strogim kriti\u010dkim tekstovima vrlo se zamjerio nekim knji\u017eevnicima.<\/p>\n
U lipnju je zavr\u0161io sedmi razred gimnazije, a ve\u0107 je stekao zna\u010dajan ugled kao pjesnik. Otputovao je u Drinovce. Prvi put se svadljivo suprotstavio ocu. Roditeljima je priop\u0107io da \u0107e se u \u017eivotu baviti jedino knji\u017eevnim radom. Njegov otac je vrlo nezadovoljan, s crnim slutnjama pred sinovim izborom nesigurnosti umjetni\u010dkog \u017eivljenja. Tijekom ljeta u Drinovcima neumorno je \u010ditao i pisao. U razgovorima s prijateljima (u\u010denicima, studentima, u\u010diteljima, sve\u0107enicima) koji su se oko njega svakodnevno okupljali, najavio je veliku preobrazbu u svome knji\u017eevnom stvaranju.\u00a0
Nakon 10. rujna po\u0161ao je u osmi razred gimnazije. Pjesme je tiskao uglavnom u Hrvatskoj prosvjeti, a feljtone i kriti\u010dke \u010dlanke u Gri\u010du, Novinama i Obzoru.
Upravo kad je navr\u0161avao devetnaest godina, zavr\u0161avao je pripremu prvog broja svoga lista Vijavica. U knji\u017earskim izlozima pojavila se 1. prosinca. Dotada\u0161nji mato\u0161evac na\u0161ao je poticaje u najnovijim europskim knji\u017eevnim kretanjima. Odli\u010dno je znao francuski i njema\u010dki jezik, pa je \u010ditao strane \u010dasopise: njema\u010dke i francuske (uglavnom ne\u0161to starija godi\u0161ta jer novih nije bilo zbog rata). Unio je slobodni stih u hrvatsku knji\u017eevnost.<\/p>\n
U sije\u010dnju se pojavio drugi broj njegove Vijavice. Morao je birati: izdavati svoj \u010dasopis ili zadr\u017eati pravo \u0161kolovanja. Odlu\u010dio se za svoj \u010dasopis, knji\u017eevnost, pa u \u0161koli mu vi\u0161e nije bilo mjesta. Ostao je bez stalne o\u010deve nov\u010dane potpore. U srpnju tiskao je tre\u0107i broj Vijavice. Tijekom godine objavio je dvadesetak pjesama i desetak feljtona i kriti\u010dkih tekstova. Redovit je posjetitelj okupljali\u0161ta mladih knji\u017eevnika, posebice Kazali\u0161ne kavane u Zagrebu.<\/p>\n
U velja\u010di se pojavio \u010detvrti broj Vijavice. Tiskao je tijekom godine i tri broja \u010dasopisa Juri\u0161. To je jedna od godina u kojoj je objavio ponajvi\u0161e pjesama i drugih knji\u017eevnih tekstova. U studenom je donio odluku da \u0107e objaviti knjigu.
Upoznao je mladu u\u010diteljicu Josipu (Tatjanu) Marini\u0107. Njihova je ljubavna sveza potrajala vi\u0161e od pet godina (do njegove smrti) iako se suprotstavljao njezinu politi\u010dkomu (socijaldemokratskom i komunisti\u010dkom) usmjerenju.<\/p>\n
U svibnju objavio zbirku pjesama Preobra\u017eenja; \u010detrdeset osam pjesama koje ozna\u010duju otvaranje novog razdoblja u hrvatskom pjesni\u0161tvu.
Krajem ljeta prevedeno je nekoliko njegovih pjesama na francuski, ali nije bio zadovoljan prijevodom. Prigovorio je prevoditeljici.
Sura\u0111ivao je u nekoliko listova i \u010dasopisa kriti\u010dkim \u010dlancima o knji\u017eevnosti, slikarstvu i kiparstvu.<\/p>\n
Objavio je petnaestak pjesama i nekoliko \u010dlanaka. \u017divio je vrlo te\u0161ko, ali ponosno. Skromni su bili prihodi od pisanja.<\/p>\n
Objavio je pjesni\u010dki ciklus Siromasi.<\/p>\n
Vrlo plodna godina, ali malo je napisanih tekstova objavio. Pisao je do iznemoglosti. Tri-\u010detiri puta od prolje\u0107a do rane jeseni mu\u010dile su ga po nekoliko dana vru\u0107ice.
Od o\u017eujka do studenog, uz glavnog urednika Milana Begovi\u0107a, bio je urednik \u010dasopisa Savremenik. Preveo Lenormandovu dramu Jedac snova.
U studenom je otputovao u Drinovce nakon vijesti da mu je te\u0161ko bolesna majka, ali i ve\u0107 je bio planirao vi\u0161emjese\u010dni boravak u rodnom mjestu. Putovao je vlakom. Velika skupina gimnazijalaca i mladih intelektualaca, \u0161tovatelja njegova knji\u017eevnog rada, u Sarajevu mu je priredila vrlo srda\u010dan do\u010dek. Sli\u010dno je bilo i u Mostaru tijekom polusatnog stajanja vlaka. Otac mu je u \u010capljinu poslao svoj fijaker.
Pjesnik koji je odlu\u010dno izabrao te\u0161ko \u017eivljenje, siroma\u0161tvo, \u017ertvovanje za knji\u017eevnost \u2013 stigao je nakon \u0161est godina u bogatu obitelj. Radost u obiteljskoj ku\u0107i: bez prigovora zbog nezavr\u0161ene \u0161kole, tro\u0161enja i “posljednjeg nov\u010di\u0107a” za tiskanje \u010dasopisa i knjige, zaborava na zdravlje itd.
Osje\u0107ao se dobro, brzo oporavljao, a i majka mu je prizdravila. Posje\u0107ivali su ga stari prijatelji, poglavito u\u010ditelji i franjevci s kojima nikada nije prekidao prijateljstvo premda su iz Zagreba dolazile te\u0161ke optu\u017ebe. Grubo je odbio bilo kakav razgovor s radikalima, a u srda\u010dnom razgovoru s radi\u0107evcima po\u017eelio je velik uspjeh njihovoj politici, ali i istaknuo da je knji\u017eevnost njegova ljubav i zanimanje. Bio je vrlo popularan i istinski omiljen u svome zavi\u010daju. <\/p>\n
Zbrinut, nahranjen i u toploj sobi \u2013 svakodnevno je \u010ditao i pisao, ali i odlazio je u Imotski, \u0160iroki Brijeg i Mostar. U Drinovcima je ostao najvjerojatnije do sredine velja\u010de.
Tjelesno oja\u010dan, zadovoljan boravkom u obitelji, s povelikim o\u010devim darom u novcu za novi \u010dasopis, vra\u0107ao se u Zagreb, ali nevolje na putovanju: jako se prehladio tijekom dvodnevnog zastoja vlaka na Ivan-planini (na uskotra\u010dnoj pruzi Konjic-Sarajevo). Nekoliko tjedana le\u017eao je vrlo bolestan u Zagrebu, a i kad se ustao iz kreveta, daleko je bio od dobra zdravlja. U svibnju, nakon dodatne o\u010deve nov\u010dane potpore, izdao je prvi broj svoga novog \u010dasopisa Knji\u017eevnik. U lipnju izlazi drugi broj.
Ljeto mu je donijelo ne\u0161to bolje zdravlje, ali na po\u010detku jeseni \u2013 opet mu je lo\u0161e.
U listopadu \u2013 prema lije\u010dni\u010dkoj preporuci \u2013 oti\u0161ao je preko Su\u0161aka na lije\u010denje u Dubrovnik. Dvobroj 3-4 njegova \u010dasopisa Knji\u017eevnik tiskan je u studenomu. Oko 10. prosinca pre\u0161ao je u sanatorij Tiha u Cavtatu. Neprekidno je pisao.<\/p>\n
Prema mi\u0161ljenju lije\u010dnika u sije\u010dnju se dobro oporavio. U velja\u010di preko Sarajeva (uz jednodnevno zadr\u017eavanje u Hotelu “K po\u0161ti”) vratio se u Zagreb. Nade o izlje\u010denju nisu se ostvarile. Potpuno ga je onemo\u0107ala tuberkuloza plu\u0107a, pa je 19. travnja oti\u0161ao u bolnicu. Bivao je sve slabiji, ali uporno je pisao. Kad vi\u0161e nije mogao pisati, \u0161aptom je izrekao bolni\u010darkama nekoliko pjesama. Na kraju travnja, slute\u0107i blizu smrt, zatra\u017eio je da ga ispovjedi hercegova\u010dki franjevac. U\u010dinio je to njegov \u0161kolski prijatelj fra Martin Sopta.
Nakon \u0161to je bolni\u010darki izgovorio nekoliko stihova, umro je u podne, 2. svibnja.
Pokopan je nakon dvaju dana na Mirogoju. U Drinovcima u isto vrijeme: mno\u0161tvo ljudi je do\u0161lo izraziti su\u0107ut njegovim duboko o\u017ealo\u0161\u0107enim i rasplakanim roditeljima. Uz “mrtva\u010dko zvono” dugo se molilo za njegovu du\u0161u. Neki su ve\u0107 tada znali, a mnogi samo slutili da je prerano umro iznimno znamenit \u010dovjek.<\/p>\n